
Postoji trenutak u radu sa svakim psom koji nas uvek pomalo zabrine, iako je, ironično, trenutak koji vlasnik doživljava kao najveći uspeh. To je trenutak kad pas prvi put uspešno izvede nešto novo: prvi put mirno ostane sam bez panike, prvi put prođe pored drugog psa bez reagovanja, prvi put pusti nekog da mu priđe dok jede. Vlasnik je oduševljen, i s pravom. Ali mi znamo nešto što taj trenutak, sam po sebi, još ne dokazuje: da je pas to naučio ne znači da to sada može stabilno, pouzdano da koristi.
Ta razlika, između „naučio je“ i „sada to stabilno koristi“, jeste tema ovog teksta, i njome zatvaramo celinu koju smo gradili od definicije stabilnosti u ranijem tekstu ove serije.
Zašto je jedan uspeh samo dokaz mogućnosti, ne dokaz pouzdanosti
Kad pas prvi put uspešno izvede nešto novo, to nam govori nešto važno: da je sposoban da to uradi, da veza između situacije i novog, poželjnijeg odgovora postoji makar u jednom, pojedinačnom obliku. Ali jedan uspeh ne govori nam ništa o tome koliko je ta veza čvrsta, koliko dobro će izdržati u drugačijim okolnostima, koliko će opstati kad se pojavi dodatna distrakcija, veći umor, drugačije raspoloženje, ili prosto malo teži dan.
Zamislimo da smo psa učili da mirno sedi dok mu prilazi nepoznata osoba, i uspeo je to jednom, u tihom dvorištu, sa osobom koja je prišla polako i predvidivo. To je stvaran, vredan uspeh. Ali to nije isto što i pas koji će mirno sedeti kad mu nepoznata osoba priđe na prometnoj ulici, žurno, iz nekog neočekivanog pravca, dok je pas već pomalo umoran od duge šetnje. Prvi scenario dokazuje da veza postoji. Drugi scenario testira da li je ta veza dovoljno jaka da izdrži pod pritiskom.
Zašto je generalizacija poseban, dodatan korak
Lako je pretpostaviti da će se nešto naučeno u jednom kontekstu samo od sebe preneti na sve druge kontekste, kao da je znanje jednom stečeno, univerzalno dostupno. Ali kao što smo videli u ranijem tekstu ove serije, ponašanje zavisi od trenutnog stanja i konkretnih zahteva situacije, i ta ista logika važi i ovde, samo primenjena na proces učenja kroz vreme. Ono što je naučeno u jednom, specifičnom setu okolnosti mora biti namerno, postepeno prošireno na druge okolnosti, jedan po jedan korak, pre nego što možemo reći da je zaista postalo pouzdano, ne samo mogućno.
Taj proces širenja nazivamo generalizacijom, i on nije automatski. Zahteva namerno variranje uslova (različita mesta, različiti ljudi, različito doba dana, različiti nivoi ometanja) dok pas ne pokaže da odgovor koji smo izgradili ostaje dosledan bez obzira na te varijacije. Tek tad možemo reći da ponašanje nije samo naučeno u jednom obliku, već i generalizovano preko dovoljno različitih konteksta da mu možemo verovati u stvarnom, nepredvidivom svetu.
Zašto stabilnost zahteva i vreme, ne samo ponavljanje
Postoji i treći sloj koji dodajemo generalizaciji, a to je vreme. Ponašanje koje je dosledno pravilno izvedeno tokom jedne, možda čak i intenzivne nedelje vežbanja, još uvek nije isto što i ponašanje koje je izdržalo test meseci svakodnevnog života, sa svim njegovim varijacijama koje nijedan raspored vežbanja ne može unapred predvideti. Vreme nam dozvoljava da vidimo kako se ponašanje ponaša kad naiđe na okolnosti koje nismo namerno isplanirali: nepredviđen susret, iznenadnu promenu rutine, stresan dan koji nema veze sa samim treningom, ali koji ipak utiče na to koliko je pas u tom trenutku raspoložen i sposoban da primeni ono što je naučio.
Zato ne žurimo da proglasimo nešto stabilnim samo zato što je nekoliko puta uzastopno prošlo dobro. Čekamo da vidimo kako se ponaša kroz duži period, u realnom, nepredvidivom protoku svakodnevnog života, pre nego što tu reč, stabilno, upotrebimo bez ograda.
Zašto ova razlika menja to kako razgovaramo o napretku
Kad vlasnik pita da li je „gotovo“ nakon prvog uspeha, naš odgovor nikad nije definitivno da, ali isto tako nije ni obeshrabrujuće ne. Objašnjavamo da je taj prvi uspeh dokaz da smo na pravom putu, ali da put od „uspeo je jednom“ do „sad to stabilno koristi“ prolazi kroz namerno, strpljivo širenje na različite okolnosti i kroz dovoljno vremena da vidimo kako se ponašanje drži van kontrolisanih uslova u kojima je prvo naučeno.
Ta iskrenost ponekad deluje kao usporavanje slavlja, i donekle jeste, ali usporavanje koje štiti od gorčeg razočaranja koje bi usledilo ako bismo prerano proglasili pobedu, samo da bismo nedelju dana kasnije videli da se ponašanje raspalo čim se okolnosti makar malo promene. Bolje je realno očekivanje sada nego lažna sigurnost koja se raspada pod prvim, neplaniranim pritiskom.
Zašto ovim zatvaramo celinu o procesu promene
Ako se vratimo na sve što smo obradili u ovoj celini (da promena prolazi kroz razumevanje, strukturu, trening i stabilizaciju, da razumevanje mora doći prvo, da ne postoji jedno rešenje za svakog psa, da promena nije isto što i potiskivanje, i da emociju ne možemo zaobići), sve to vodi tačno do ovog, poslednjeg uvida. Naučeno ponašanje i stabilno ponašanje nisu ista stvar, i razlika između njih nije sitnica koju možemo preskočiti kad nam se žuri. Ona je poslednji, neophodan korak koji čitav proces pretvara iz nečega što je „uspelo jednom“ u nešto na šta pas, vlasnik, i mi zajedno možemo zaista da se oslonimo, u bilo kom trenutku, u bilo kojoj situaciji koju svakodnevni život donese.
Šta ovaj krug, otvoren definicijom stabilnosti, sada zatvara
Na početku ove celine postavili smo pitanje šta uopšte znači da je pas stabilan, i rekli da je to sposobnost povratka u funkcionalno stanje, ne odsustvo reakcije. Sad, na kraju iste celine, vidimo kako se ta sposobnost zapravo gradi, ne u jednom trenutku uspeha, već kroz postepeno širenje onoga što je naučeno na sve više različitih okolnosti, i kroz dovoljno vremena da to širenje izdrži test stvarnog, nepredvidivog života. Definicija sa početka i proces sa kraja sada stoje kao jedna, povezana misao: znamo šta gradimo, i znamo, korak po korak, kako se to gradi.
Zašto ovo zahteva strpljenje i od nas, ne samo od vlasnika
Vredi priznati da je ovo jedan od trenutaka u našem radu gde nam je najteže da se držimo sopstvenog principa. Kad vidimo psa koji je prvi put uspešno prošao pored nečega što ga je ranije plašilo, i mi osetimo tu istu radost koju vlasnik oseća: želju da kažemo „to je to, uspeli smo“. Disciplina da tu radost prepoznamo kao stvaran, ali samo prvi korak, a ne kao kraj, zahteva isto strpljenje koje tražimo i od vlasnika. Ako mi sami požurimo da proglasimo uspeh, teško možemo tražiti od njega da ostane strpljiv kroz nedelje generalizacije koje slede.
Zato ovaj princip primenjujemo podjednako na sebe koliko i na proces koji vodimo. Svaki prvi uspeh dočekujemo sa iskrenom radošću, ali i sa jasnom svešću da je to početak sledeće faze, ne njen završetak. Sve što sledi u narednoj celini ovog serijala, kako izgleda naš svakodnevni rad, oslanja se upravo na ovo razumevanje, primenjeno na konkretne situacije koje svaki dan donosi.
Prethodno u seriji: Zašto emociju ne možemo zaobići treningom. Svi tekstovi serije: Kako 5Zona razmišlja.