
Vlasnik nam jednom, sasvim iskreno i bez zle namere, postavi pitanje koje čujemo u različitim varijantama gotovo svake nedelje: „Zašto ne mogu jednostavno da ga naučim da to ne radi?“ Misli na psa koji se, recimo, panično ponaša svaki put kad ostane sam: grebe vrata, cvili, ponekad i povredi sebe u pokušaju da izađe. Vlasnik zamišlja komandu, možda „ostani miran“, koju bi pas naučio i onda primenio, kao što je naučio da sedne ili da dâ šapu.
Razumemo tu logiku, jer ona funkcioniše savršeno za veliki broj drugih stvari koje pas uči. Ali ovde ne funkcioniše, i ne funkcioniše iz vrlo konkretnog razloga: ono što taj pas oseća kad ostane sam nije nedostatak znanja o tome šta treba da radi. To je panika. A panika nije nešto što se rešava komandom, jer komanda deluje na ponašanje, dok panika deluje ispod ponašanja, na samom nivou onoga što telo i um u tom trenutku doživljavaju.
Ponašanje i emocija nisu dve odvojene stvari
Lako je zamisliti da postoji ponašanje sa jedne strane, i emocija sa druge, kao dva odvojena sistema koja rade paralelno, jedan pored drugog. Da bismo mogli da promenimo ponašanje bez obzira na to šta se dešava sa emocijom, kao da su nezavisni. Ali to nije kako funkcionišu, ni kod ljudi, ni kod pasa. Ono što pas oseća u datom trenutku direktno određuje šta je uopšte u stanju da uradi u tom trenutku.
Pas koji je preplavljen strahom nema isti pristup svom „znanju“ kao pas koji je opušten. Deo mozga koji upravlja učenjem, pažnjom, sposobnošću da obradi zahtev i odgovori na njega promišljeno, radi mnogo slabije kad je nervni sistem preplavljen alarmom. To nije stvar volje ili discipline. To je fiziološka realnost. Tražiti od psa u panici da izvrši komandu je pomalo kao tražiti od nekoga ko upravo doživljava napad panike da smireno reši matematički zadatak. Teoretski poznaje odgovor. U tom trenutku, praktično, do njega ne može da dopre.
Zašto sama komanda ne rešava ono što je ispod nje
Kad bismo insistirali na komandi kod psa koji je preplavljen strahom, dešava se jedno od dvoje. Ili komanda jednostavno neće uspeti, jer pas fiziološki nije u stanju da je izvrši, što frustrira i vlasnika i psa. Ili će, u nekim slučajevima, uspeti da je izvrši, ali samo kroz dodatan napor iznad već preplavljenog stanja, što ne rešava strah, samo dodaje još jedan sloj pritiska preko njega.
Ni jedan od ta dva ishoda ne dovodi do onoga što zapravo želimo. Ne želimo psa koji izvršava komande dok je iznutra preplavljen. Želimo psa čije je iznutra stanje takvo da komanda uopšte nije ni potrebna, psa koji je dovoljno smiren da situacija sama po sebi ne izaziva paniku, pa nam ne treba spoljašnja komanda da ga izvuče iz nečega u čemu, u idealnom slučaju, uopšte ne bi trebalo da se nalazi.
Šta onda radimo umesto insistiranja na ponašanju
Kad prepoznamo da je emocija u pitanju, ne kod svakog ponašanja, ali kod mnogih koja izgledaju najzahtevnija (separaciona anksioznost, strah od određenih zvukova, agresija izazvana ugroženošću), naš fokus se pomera. Umesto da tražimo kako da naučimo psa da se drugačije ponaša unutar tog uzbuđenog ili uplašenog stanja, tražimo kako da promenimo samo to stanje, postepeno, kroz pažljivo osmišljena iskustva koja mu pokazuju da situacija koju je doživljavao kao preteću zapravo nije.
To znači, na primer, da psu sa separacionom anksioznošću ne dajemo komandu „budi miran kad odem“. Umesto toga, gradimo odsustva toliko postepeno kratka da nervni sistem nikad ne stigne do panike, i produžavamo ih samo onoliko koliko pas može podneti bez tog preplavljenog stanja, korak po korak, sve dok njegovo telo samo ne nauči da odsustvo ne mora značiti opasnost. To nije komanda. To je promena onoga što situacija psu znači, iznutra, ne samo spolja.
Zašto ovo zahteva više strpljenja nego učenje komande
Učenje komande, kad nema jake emocije koja ometa, može biti relativno brzo: nekoliko ponovljenih, jasnih asocijacija, i pas povezuje reč sa radnjom. Promena emocionalnog stanja retko je tako brza, jer ne gradimo jednu, jasnu asocijaciju, već postepeno menjamo duboko usađen obrazac koji je pas, možda tokom dužeg vremena, naučio o tome šta određena situacija znači.
To iziskuje strpljenje koje ponekad testira i nas i vlasnika, jer napredak je često suptilan, teško merljiv od dana do dana, vidljiv tek kad pogledamo unazad na nedelje ili mesece. Ali ta sporost nije znak da nešto ne radi. Ona je prirodna posledica onoga što zapravo gradimo: ne novu naviku, već novi, iznutra izmenjen odnos prema situaciji koja je nekad izazivala strah.
Zašto ovaj princip menja ono što tražimo od treninga
Kad prihvatimo da emocija i ponašanje nisu odvojeni, prestajemo da treningom tražimo isključivo „novu naviku“. Počinjemo da treningom stvaramo uslove u kojima pas može da uči, a to znači uslove u kojima nije preplavljen, u kojima je njegov nervni sistem dovoljno miran da uopšte može da obrađuje novo iskustvo i gradi novu asocijaciju. Ne treniramo protiv emocije, pokušavajući da je nadjačamo zahtevom za drugačijim ponašanjem. Stvaramo uslove u kojima ta emocija, korak po korak, postaje manje intenzivna, sve dok ponašanje koje smo želeli ne postane prirodan, gotovo neizbežan rezultat tog unutrašnjeg pomaka, ne nešto što smo silom nametnuli preko nečega što je i dalje burno ispod površine.
Zašto ovo ne znači da nikad ne postavljamo zahteve
Vredi razjasniti i ono što ovaj princip ne kaže, jer se lako pogrešno protumači kao da nikad ne treba tražiti ništa od psa dok je uzbuđen ili uznemiren. To nije tačno. Postoje situacije, posebno bezbednosne, gde moramo delovati odmah, bez čekanja na idealno, smireno stanje: udaljiti psa od opasnosti, prekinuti sukob, obezbediti da niko ne bude povređen. Ono što ovaj princip kaže jeste da takva trenutna intervencija nije isto što i trening, i ne treba je mešati sa dugoročnim radom na promeni.
Trenutna intervencija je upravljanje krizom. Trening je izgradnja nečeg trajnog. Prva je ponekad neophodna baš u jeku emocije. Drugi gotovo nikad ne uspeva dok je emocija na vrhuncu, i zahteva da se prvo vratimo, korak po korak, do stanja u kom je pas dovoljno smiren da uopšte može nešto novo da nauči. Mešanje ova dva (pokušaj da se kroz trenutnu, hitnu intervenciju ostvari dugoročna promena) jeste upravo greška koju ovaj princip pokušava da spreči.
Zašto ovo menja i to kako razgovaramo o napretku
Kad vlasnik prati napredak psa koji je nekad bio preplavljen strahom, često nas pita da li je to „gotovo“ onog trenutka kad prvi put ne pokaže vidljivu reakciju u situaciji koja ga je ranije uznemiravala. Naš odgovor je uvek oprezan, ne zato što sumnjamo u taj napredak, već zato što jedan miran trenutak ne znači da je emocionalno stanje trajno promenjeno. Možda je pas te konkretne prilike bio manje osetljiv iz razloga koji nemaju veze sa napretkom: umoran, ili jednostavno manje uzbuđen tog dana iz nekog drugog razloga.
Zato pratimo obrazac tokom vremena, ne pojedinačne trenutke, tražeći dosledno, ponovljeno smirenije ponašanje kroz više različitih prilika pre nego što poverujemo da se nešto stvarno pomerilo iznutra. Ta doslednost, ne jedan dobar dan, jeste ono što nam govori da smo zaista promenili ono što je bilo ispod ponašanja, ne samo privremeno smanjili njegov intenzitet u jednoj, možda povoljnoj prilici.
Prethodno u seriji: Zašto promena ponašanja nije isto što i potiskivanje ponašanja. Svi tekstovi serije: Kako 5Zona razmišlja.